Predsjednik Milanović na obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti: Oluja je jedan od najsmjelijih i najbolje organiziranih poduhvata u hrvatskoj povijesti

Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je na svečanom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 26. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ u Kninu.

Nakon polaganja vijenaca, obratio se prisutnima na središnjoj svečanosti održanoj na stadionu NK „Dinara“ u Kninu riječima: „Dragi prijatelji, majke, očevi, rodbino palih hrvatskih vitezova, nestalih branitelja, hrvatski vojnici, hrvatski policajci, braćo po oružju čijim zajedničkim djelovanjem je obranjena i oslobođena Hrvatska, svi hrvatski građani, Hrvatice i Hrvati i svi oni koji se tako osjećaju, koji su lojalni ovoj zemlji i koji ju vole – sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

Operacija Oluja je jedan od najsmjelijih i najbolje organiziranih pothvata u hrvatskoj povijesti. To nije običan transakcijski posao. Ljudi koji su one zore četvrtog na peti kretali preko Miljevaca, preko platoa – od tamo sam jutros, kao i prije godinu dana dolazio ovamo u Knin – mladi momci u čijim glavama i prsima tko zna što je tada odzvanjalo. Ali sigurno nije spokoj, nego vjerojatno strah, bojazan, ali i nada, vjera u pobjedu. Strah, taj čovjekov prokleti suputnik, ali katkada i mudar savjetnik nije bio jači od njih. U tome nije bilo ničega osim hrabrosti i ljubavi, ne ludosti jer to više nije bila ludost, to je bila hrabrost i dobra organizacija. Često želim da hrvatska država u svojim nastojanjima, ambicijama, radovima, uspjesima i pomutnjama ima tu organizaciju, čvrstu stegu u demokratskom društvu doduše, koji je tada imala Hrvatska vojska.

Tu gore na Vještić gori koja je već na teritoriju Bosne i Hercegovine, na Dinari, tu u tim krajevima i tu prema jugu i svuda okolo Hrvatska vojska je mjesecima pripremala obruč da porazi neprijatelja. Hrvatska vojska 1991. godine nije ni sjena one iz 1995. Ta je nastala radom, uspjehom i rijetkim neuspjesima, nabavkom naoružanja koje, sjetimo se, nije bila baš obična poslovna odluka, nego posao s ruba i one strane ruba međunarodnog prava. Sve je to netko trebao voditi, ali ni tada, 1995. godine Hrvatska vojska nije bila superiorna vojna sila u smislu tehnologije i tehnike kojom je raspolagala, modernim zrakoplovstvom, toga nije bilo. Bilo je više nego 1991., ali opet faktor je bio čovjek. I danas kada se razvijamo i kada kupujemo i nabavljamo, što pozdravljam, srcem i glavom najmoderniju tehniku, opet ništa bez ljudi.

Sjetimo se nekih od tih ljudi, ovdje u ovom kraju, jer danas smo ovdje. Ovo doduše nije jedino bojište, ali je možda najvažnije. Sinovi Dalmacije, Cetinske krajine, Zagore, Bosne i Hercegovine. Njih više tisuća, ali ne puno više od toga, kao i uvijek mali broj pravih ljudi, radili su i stavili na kocku svoje živote. Njihove majke, djevojke, očevi i prijatelji su strepili i oni su napravili nešto što se po načinu pristupa poslu i organizaciji, ponovit ću još jednom, rijetko kada događa u hrvatskoj povijesti. A bio je veliki pritisak i bio je strah. To su naši zapovjednici, profesionalni vojnici, ali i ljudi koji do rata s vojskom nisu imali veze i teško da bi ikada i imali da ih rat nije zatekao na kućnim ognjištima. To je Ante Gotovina, to je Rahim Ademi, to je Damir Krstičević, to je Ante Kotromanović, to je pokojni zapovjednik Puma Ivan Korade koji više nije među nama. Sve su to ljudi bez kojih ovoga danas ne bi bilo. I naravno, političko vodstvo koje bez vrhunskih vojnika i bez vjere i bez zanosa ne može ništa, ali kad se to dvoje sklopi i kad daje ono što se zove sinergija, a ja to zovem zanos, strast i ljubav. To je bio predsjednik Republike Franjo Tuđman i to su bila dva ključna ratna ministra – Gojko Šušak i Ivan Jarnjak za kojeg mi je žao da ovdje danas nije s nama. Ali bit će valjda sljedeće godine. Bez malo dobrih ljudi, ključnih ljudi u ključnim trenutcima niti jedan veliki pothvat neće proći i neće uspjeti.

Prošle godine imali smo proslavu gesta. Svjesni, jer nemamo što tajiti niti se čega stidjeti, da je oko rata, u ratu i nakon rata bilo nedopuštenih činova i zločina. Međutim, zločina je bilo na sve strane. Govorimo i trebamo govoriti o svim zločinima. Ja nisam pobornik nauka da je svaka žrtva ista, ne može biti svaka žrtva ista jer na kraju svaka žrtva će biti obezvrijeđena. Svaka ubijena žrtva je već svaka ubijena žrtva. Ubijani su ljudi i hrvatske i srpske nacionalnosti. Ja s gestama ne da nemam problema, nego je cijela moja politička karijera vrlo često bila gesta prema slabijima. A to su ovom slučaju u Hrvatskoj pripadnici manjinske etničke zajednice. Ja pripadam hrvatskoj zajednici i hrvatskoj državi.

Tu preko brda u Promini u Oklaju, to ne treba zaboraviti i to ne zato da bi se to bilo kome nabijalo na nos kao odgovornost, niti zato da postavimo neki balans jer tu balansa nema. To je bol koja toliko preteže na obje strane da ta vaga, ta poluga u sredini prijeti da pukne. Tu su ubijani ne 1991.godine, nego 1992., 1993., pa i 1994. na svojim kućnim pragovima babe i didovi, bake i djedovi, ljudi koji su imali neku naivnu vjeru da mogu ostati na svom pragu ili kako to neki kažu ognjištu, međutim ubijeni su. Iznevjereno je temeljno ljudsko povjerenje. Za ta ubojstva skoro da nitko nije odgovarao. Radi se o desecima ljudi i to treba naglasiti i to zaslužuje pijetet. To su sve ljudi, sve građani naše države.

Druga stvar o kojoj ovdje želim nešto reći jer moji prethodnici, odnosno predsjednik Vlade, su govorili o važnim razvojnim pitanjima. Ja ću jedno sigurnosno. Prošlo je dvadeset i šest godina od rata, iza nas je i jedna teška serija, ne epizoda, odnosa s haškim tribunalom u kojoj smo bili i za neke stvari odgovorni, ali isto tako optuživani za stvari koje veze s mozgom nemaju. Vidimo i dan danas da u susjednim državama, pa i u Bosni i Hercegovini za koju želim vjerovati da je prijateljska jer druge nam nema, zasipaju Hrvatsku optužnicama evo i ovih dana, tjedana, mjeseci, protiv hrvatskih ratnih zapovjednika za neka nedokazana izmišljena djela kolektivne ili zapovjedne odgovornosti od prije dvadeset i šest godina. To nije dobro za međusobne odnose. Hrvatska država, u ovom slučaju to je totalitet hrvatske države, to nije samo vlada, to su i drugi organi, tome jednostavno treba reći: “Gospodo, taj film nebute gledali”. Tim ljudima se u Hrvatskoj neće suditi i mi ćemo ih zaštititi pod svaku cijenu. Samo tako i samo na takav način! To su naši ratni zapovjednici. Možemo računati da nas se shvaća ozbiljno. Mi tuđe zaista ne tražimo, ovaj prostor je bio uvijek naseljen najjačima, najtvrđima, tu se teško opstajalo. Sve te bitke, svi ti ratovi su bili u stvari ovdje ratovi za kontrolu prostora, ali ne za kontrolu prostora na kojem se lako i lagodno živjelo. I sad smo tu gdje jesmo. Hrvati, Hrvatice, mala nacija, mala zajednica. Zajednica duha, a ne tla i krvi, zajednica odgoja, svijesti o zajedničkom porijeklu, nekim zajedničkim komponentama i zajedničkom putu u sadašnjost prije svega. A tek onda budućnost.

Krenemo li stalno žaliti nad sobom i smatrati se žrtvom, kukati, ja razumijem motive, da nas nema, da ćemo izumrijeti, nećemo se previše pomaknuti naprijed. Nama izumiranje i nestanak ne prijeti! Činjenica da nas je ovdje na ovom prostoru, takav kakav nesretan i težak jest, uopće nastalo i opstalo nekoliko milijuna uglavnom prije sto pedeset godina do danas. I da nas danas ima nešto manje nego prije 20 godina, nije razlog za paniku. Razlog je za kreativnu energiju ovog naroda, koju treba potaknuti prije svega politička vlast. Mi izumrijeti nećemo. Nismo u puno težim okolnostima, a okolnosti nisu nikada bile pogodnije nego danas. Mi smo u Europskoj uniji, ima nas sasvim dovoljno. Moramo se odrediti što su naši nacionalni interesi u smislu populacijske politike. Koliko ćemo ljudi koji žele raditi poslove koje hrvatski ljudi više ne žele ili ne mogu raditi, uvoziti? Kako ćemo se prema njima odnositi i sve to raditi hladne glave. I ponovit ću nešto što govorim relativno često i mislim da me se neće krivo shvatiti – i sebično, kao nacija. Ne zlo, ne pakosno, nego sebično i u vlastitom interesu.

Kao što smo i kao što sam dodijelio i ove godine medalje, vjerujem zadnjem redu ratnih zapovjednika i postrojbi, pa i iz Bosne i Hercegovine, ne zato da napakostim bilo kome s druge strane, nego zato što ti ljudi to zaslužuju. To je naš dug časti. I tu nemam nikakvog autoriteta. Svoju savjest i očekivanje da će hrvatski ljudi to shvatiti. I zato još jednom zahvaljujem od srca svim onima koji su bili nesebični i tom malom broju pravih ljudi koji su se izložili za Hrvatsku s ograničenim sredstvima u uvjetima polu izolacije, u uvjetima u kojim nam i naši najveći saveznici nisu rekli “idi naprijed”, nego “idi, pa ako se spotaknete vidjet ćemo, ako uspijete vidjet ćemo”. To je bilo daleko od zadanoga. Prema tome, jedini naš saveznik smo mi sami. Nismo autistični, nismo izolirani, mi prepoznajemo prijatelje i saveznike, u tome smo, nadam se, dovoljno iskusni ovih dana, ali ta pobjeda je isključivo i čisto hrvatska pobjeda. Pobjeda hrvatskog oružja, hrvatske organizacije, hrvatske vjere i zanosa u to da smo u stanju ostvariti svoju državu i da je ta država bolja od onih s kojima smo bili u sukobu.

Njima želim sve najbolje! Nadam se, ali vjerojatno zalud, da ćemo ove godine preskočiti sitne inkriminacije i rekriminacije. Tu smo za suradnju. Od svojih nestalih ne možemo odustati. Ne možemo odustati od potrage za nekoliko tisuća ljudi ili barem dvije tisuće za koje ne znamo gdje su i ne možemo pristati na to da se s njima izjednačuju ljudi koji su navodno nestali i u Hrvatskoj, ali su druge nacionalnosti. To su sve naši građani. To ne radimo iz pakosti, to radimo zato što osim što to osjećamo, nema te vlasti u Hrvatskoj, bilo koje, koja bi na to mogla okrenuti gluho uho i praviti se da to ne postoji. I to je poruka prijateljima ili susjedima iz Beograda. Sve drugo su stvari oko kojih se možemo dogovoriti, možemo i trgovati. Jer trgovina je od najlukavijih i najambicioznijih nacija stvorila bogate nacije, a novac kupuje sigurnost, gradi zidine kao u Dubrovniku, oružje, kulturu, pamet i sve ono drugo što razlikuje civilizaciju od barbarstva.

Dragi prijatelji, u spomen na sve pale, na sve slavne žive i nežive hrvatske zapovjednike. One koji su dali sve onda kada mnogi nisu znali što bi i kako bi. Veliko im hvala! Živjeli oni, živjela naša Domovina Republika Hrvatska!

Hvala vam“. 

Prije središnje svečanosti predsjednik Milanović položio je vijenac i zapalio svijeću ispred Spomenika hrvatske pobjede “Oluja 95“. Uz predsjednika Milanovića bili su predstojnik Ureda predsjednika Republike dr.sc. Orsat Miljenić, načelnik Glavnog stožera OSRH adm. Robert Hranj, savjetnik Predsjednika Republike za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić i posebni savjetnik Predsjednika Republike za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković.

Na ceremoniji polaganja vijenaca i paljenja svijeća Predsjedniku Republike  i vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga Republike pridružilo se i izaslanstvo županija, gradova i općina predvođeno šibensko-kninskim županom Markom Jelićem i gradonačelnikom Grada Knina Marijom Ćaćićem.

FOTO : Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan