Andrej Plenković utisnuo se u Wikipediju hrvatskog političkog beščašća kao mjerna jedinica za podvale, laži i manipulacije

 Prije nego što je sinoć pobjegao od novinarskih pitanja o Ivanu Turudiću, vidno nervozan i pakostan Andrej Plenković opet je izmišljao unutarnje i vanjske neprijatelje Hrvatske, bulaznio o „iskakanju Predsjednika Republike izvan svojih ovlasti“ i lagao kako ga Predsjednik Republike nije na vrijeme obavijestio o sigurnosnim zaprekama za imenovanje Turudića na dužnost Glavnog državnog odvjetnika. I još je nakon svoje bujice laži imao đon-obraz govoriti o ostavštini predsjednika Republike Zorana Milanovića kao o „primitivizmu i vulgarnosti“.

Pa kad već on govori o ostavštini, evo podsjetnik na njegovu ključnu ostavštinu i to samo činjenično, biranim riječima.

Andrej Plenković je glavni zaštitnik kriminala i korupcije, prvi i jedini predsjednik Vlade u povijesti hrvatske države koji je politički doslovce okupirao DORH i stavio ga pod svoj izravni nadzor. Kako bi zaštitio sebe, AP-a, i svoju usku stranačku sljedbu od mogućeg kaznenog progona, osmislio je i inscenirao „demokratsku“ farsu te ne pitajući za interes države nametnuo Ivana Turudića za šefa DORH-a uoči samih parlamentarnih izbora. „Operacijom Turudić“ želi sakriti ili izbrisati sve tragove korupcije, kriminala i stranačko-političkog pogodovanja koji vode prema bivšim, ali i sadašnjim dužnosnicima njegove Vlade i stranke.

Donošenjem represivnog zakona o zaštiti svog lika i djela, Lex AP-a, Andrej Plenković daje Turudiću u ruke i zakonsku palicu kojom će se utjerivati ljudima strah u kosti. U zlo doba Andreja Plenkovića Hrvatska je postala najkorumpiranija u svojoj povijesti, a nezamislivo je postalo stvarnost: ljubitelja i prijatelja kriminalaca, Turudića, zadužio je da se bori protiv kriminala. I to u trenutku kada niska njegovih izabranika čeka optužnice, a ostacima ostataka njegove „vjerodostojne“ Vlade prijete istrage.     

Andrej Plenković je lažov, politički fake koji vara hrvatske građane od prvog dana na čelu HDZ-a čije je vođenje i preuzeo na prevaru, kao oktroirani birokrat. U povijesti hrvatske demokracije ostat će mjerna jedinica za političke podvale. Od prve laži koju je podvalio suptilno – da će mijenjati HDZ kako bi promijenio Hrvatsku, Andrej Plenković je stigao do besprizornog laganja ljudima u oči.

Ujutro kaže da je zatražio sigurnosnu provjeru Turudića, popodne kaže da nije zatražio jer ne može. Laže identično kao Turudić kada u kamere govori da se nije vidio s Mamićem i to samo sat vremena nakon što je s njim sjedio u automobilu. Laganje je postalo službena politika njegove Vlade čiji članovi moraju ponavljati Plenkovićeve neistine, sami gazeći svoje dostojanstvo.

Andrej Plenković je samodopadni manipulator koji državu koristi za osobno pozicioniranje i promociju. U osam godina vladanja, nema ni jedne odluke koju je donio a da prije toga nije izvagao svoj interes. Hraneći se danas briselskim uputama kao nekada croissantima, spreman je hrvatski državni interes gurnuti pod tepih samo da mu ime ostane u bubnju za popunjavanje europskih fotelja. Nije se usudio niti jednom u Briselu glasno i jasno stati u obranu stvarnih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a suštinski i interesa Republike Hrvatske, jer političku drskost ostavlja za kućne potrebe.    

Pa i dalje drsko i podmuklo napada hrvatske narodne zastupnike koji su branili hrvatske zakone i Ustav od njegove samovolje, etiketira ih proruskima, i to on koji je baš Rusima isporučio tada najveću hrvatsku kompaniju. I pri tome svojim prijateljima ispod stola omogućio milijunsku zaradu, a državi priredio pravosudnu blamažu i moguću financijsku štetu u milijardama. Poslušno brinući o tuđim interesima, osramotio je Hrvatsku i kada je – opet samovoljno, kršeći Ustav – naredio da se u UN-u glasa protiv mira u Gazi.

Andrej Plenković je legalizirao političku trgovinu i hrvatsku državnu politiku pretvorio u sajam osobnih interesa. Ugrabio je vlast i moć koja opstaje samo zahvaljujući podršci jeftinih saborskih etnobiznismena, uskočkih osumnjičenika i poneke političke lude, uz njihovu pomoć nasrće na neovisne institucije države i pretvara ih redom u svoj stranački servis. A rijetkim institucijama koje su ostale izvan njegovog dohvata, poput Uredu europskog tužitelja, prijeti dokidanjem ili ih bahato diskvalificira lažima, poput Vrhovnog suda.

Umislio  se Andrej Plenković toliko da glumi sljedbenika Franje Tuđmana s kojim nema ama baš ništa zajedničkoga. Pa se usuđuje mjeriti nacionalne osjećaje svojih političkih oponenata iako je svoj nacionalni osjećaj otkrio tek kad mu je ponestalo drugih kvalifikacija za političku karijeru. A nacionalni osjećaji mu prestaju biti važni čim prijeđe Breganu, onda postaje europski rekorder u trčanju u naručje Ursule von der Leyen kako bi mogao ponosno nositi etiketu Ursulinog potrčka.

Samo spomenuto, a ima toga još jako puno, doista je „respektabilna“ ostavština lažova i manipulatora Andreja Plenkovića. Bruto tonaža kojom se Plenković utisnuo u Wikipediju hrvatskog političkog beščašća istisnula je veliku većinu ostalih protagonista na razinu pukih natuknica.