Govor predsjednika Republike Zorana Milanovića na 308. Sinjskoj alci

Alkaru Zorica, sine glasovite alkarske obitelji Zorica iz Hrvaca, čestitam! Pronesi trobojnicu ponosno, kao što je vojvoda rekao, ulicama Sinja i svojih Hrvaca i sretno dogodine tebi i ostalim alkarima – našim vitezovima!

Slavodobitniče, vitezovi, Sinjanke i Sinjani,

u ove dane svake godine, stoljećima u kojima smo mi samo jedan treptaj oka, ponavljamo iste ili slične stvari. Vremena se mijenjaju, godine prolaze, režimi se mijenjaju. Ono što je zajedničko na ovom prostoru jest to da je tu nastala hrvatska država, hrvatska državnost, pojam hrvatstva u onim kasnim vjekovima prvog milenija. I to u okolici Splita – a ne u velikim gradovima u koje nismo imali pristupa ni mi ni naši preci – kao i u Bijačima,  u Planom, u Kaštelima, u Polju, u Muću, a ne na zavojima i okukama velikih rijeka kao što je nastala Budimpešta, kao što je Prag, kao što je Varšava, kao što je Kijev. Ne na velikim morima, nego u prostorima – i to nas čini jedinstvenima, to nas čini posebnim i u dobrom ali i u onom tragičnom smislu – gdje većina ljudi nije htjela živjeti i gdje većina ljudi nije znala živjeti. Tamo u prostorima koji su svi htjeli kontrolirati.

Sinjska Alka i pobjeda nad osmanskom vojskom 1715. godine u povijesti sukoba Europe i osmanlija, kršćanstva i islama – jer, nažalost, na to se to svodilo i tako je bilo – može se svesti i na veće bitke. Bilo je većih bitaka. 1715. godine tursko odnosno Osmansko carstvo je u silaznoj putanji. Ali, bitka u Sinju je toliko simbolična i posebna i toliko u svojoj općenitosti i detaljima govori o nama, našim poslovima sa svijetom i našoj ulozi u tom svijetu. Hrvati, narod ovog prostora tek se 1715. godine pravo okućio u ovom kraju koji je godinama bio prazan. 150 godina, za vrijeme vlasti Otomanskog carstva, ovdje je živjelo malo ljudi. Tek 1687. pa na dalje dolaze ovdje rijeke ljudi iz Rame, Duvna i duvanjskog polja, mostarskog blata i Livna. Naseljavaju se ovdje kao štićenici, vojnici kršćanske sile – Venecijanske Republike, presvijetle Venecijanske Republike, vladarice mora. U toj priči naš zadatak, zadatak naših predaka je bio da pod njihovom komandom čuvamo more u ime trgovine, uglavnom za njihovu korist. To je bila strana na kojoj smo tada bili mi, ali to nije bila pravo naša strana. Druga strana bilo je već jedno ocvalo, odlazeće carstvo koje je ovim prostorima silom, snagom, diplomacijom i svim trikovima vladanja, ali i uvjerljivosti, dominiralo i njegovo vrijeme je prošlo.

Ta uloga Hrvata kao onih koji su upregnuti u interese drugih je nešto što nas je pratilo kroz povijest. I naši gradovi i naše kule i tvrđave – ovdje u okolici Sinja, i Prozor iznad Vrlike koji je gradio Hrvatinić, i kule Nelepića iznad Potravlja, Travnik ili kula Kotromanića – sve je to bilo radi kontrole prostora, prostora s kojim konačno hrvatski narod i hrvatska država počinju ozbiljno gospodariti zadnjih stotinu godina, a pravo i stvarno u svojoj punini zadnjih 20-ak godina nakon pobjede koju je donijela Hrvatska vojska – hrabri ljudi kojih je bilo malo. Bilo ih je malo 1991. godine kada su pod oružje stali oni koji su se to usudili i koji su branili Hrvatsku, to je bio mali broj dobrih ljudi.  Oružje se nabavljalo u nemogućim uvjetima, nabavljali su ga za Hrvatsku ljudi koji su time izlagali svoj život. Jedan od njih je danas sa nama ovdje, zove se Anton Kikaš, ima 86 godina i po prvi puta je ovdje na Alci. Pozdravite ga. To što je radio on i još nekoliko njih – po hrabrosti, odvažnosti i drskosti koja je tipična i tako prirođena narodu ovog kraja – bila je rijetkost.

Za kraj, simbolika Marije i marijanstva za onoga tko pripada kršćanskoj kulturi – a zato se ne mora biti religiozan i aktivni vjernik – nešto je što stalno treba osvješćivati i ponavljati. Nije se slučajno Marija ukazala na tvrđavi i nije se ukazala braniteljima nego osvajačima. Kada su je ugledali Turci – a ti Turci su bili većinom ljudi našeg roda, porijekla i genetike iz Bosne, ljudi slavenskog jezika, ali islamske vjere – prepali su se i zaledili. Marija je jedina žena koju Kuran i spominje i navodi, koliko znam nema druge. Njezina simbolika i važnost, čak i u Kuranu, jedinstvena je i jedina. Zato nije slučajno što se upravo Marija u toj priči ukazala osvajačima kao opomena, ali i kao slutnja nekakvog mosta, spajanja, mogućeg zajedništva do kojeg se, nažalost, teško dolazi. Ta Gospa sinjska tek tada postaje čudotvorna zaštitnica. Prije toga ona je bila samo svetica posebne vrste. Ona je bila ikona, ali ne više od toga. S tim u mislima i sa sviješću o tome što to znači za nas, za naš identitet, za našu povijest i kako je taj put bio dug – od onih koji su služili tuđim interesima iz nužde, do onih koji su opet iz nužde branili svoje interese, interese svoje djedovine, svojih predaka, svog naroda –  te njima u čast, njima u slavu da se nikad ne zaborave, da naša zahvalnost prema njima bude stalna i neovisna o političkom naginjanju ili orijentaciji bilo koga,  još jednom od srca čestitam alkarima, čestitam slavodobitniku i pobjedniku i narodu ovog prekrasnog kraja. Živjeli, živjela Hrvatska, živjela Alka.