Govor Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske polaznicima vojnih škola Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“

Vama koji ste završili škole i dobili diplome i nastavljate ili počinjete ozbiljnije svoju vojnu karijeru, želim da nastavite raditi na sebi, da nikada stvari ne uzimate zdravo za gotovo. Dok traje služba i dok traje poziv i profesija uvijek treba razmišljati na način da se može bolje, da se može saznati više i, u krajnjoj instanci, učiniti za sebe i svoju karijeru više. I u slučaju neželjene i nikada neočekivane i nikada prizivane situacije da se svojoj zemlji u ratu i u opasnosti može pomoći bolje. Danas i uvijek u povijesti, ali pogotovo danas, prevagu nosi onaj koji ima više i zna više. Uvijek je tako bilo, danas više nego ikada u povijesti.

Mi smo mala zemlja, većina polaznika ovdje su hrvatski ljudi, hrvatski građani. I valja ponoviti još jednom stvari koje nikada ne trebamo uzimati zdravo za gotovo jer nisu same po sebi date, teško ih se stječe i lako ih se gubi. Hrvatska vojska prije svega, a onda opet prije svega, služi i ima ustavnu i svaku drugu misiju braniti hrvatsku državu, braniti hrvatski teritorij, teritorijalnu cjelovitost jer to ulaskom u Schengen ne prestaje i ne nestaje. Hrvatske granice su tu, kao i slovenske, kosovske, srbijanske. Za hrvatske granice su vaši prethodnici, hrvatski vojnici – u uvjetima međunarodne izolacije i embarga na oružje – branili Hrvatsku i oslobodili je. Te granice su za nas. kao i za svaku državu, ali za nas još možda – posebnije.

Drugo su hrvatski ljudi – stanovnici koji čine tu državu, koja bez njih nema smisla. To su svi koji žive u našoj državi. I treća komponenta je demokratski, naglašavam, demokratski izabrana državna vlast. Sve ono što predstavlja državnu vlast i demokraciju kao sustav koji je najzahtjevniji, delikatan, teško se stječe, a gubi u treptaju oka, nestaje, a da nisi svjestan da je nestao. Nakon toga dolaze naše i vaše obaveze po partnerstvu i članstvu u obrambenim savezima, to je prije svega NATO, ali na neki način i Europska unija. Tko čita Lisabonski ugovor i druge akte vidjet će da i tu postoji jedno i pravno i moralno stanje odnosno obaveza da se partneru i prijatelju u nevolji pomogne.

U takvom sustavu živimo, to smo odabrali i ne možemo sutra reći da to nismo znali. To je na drugom mjestu – lojalno, pošteno, bez fige u džepu – ali prije svega hrvatske granice i hrvatska domovina. To je zalog i zavjet naših prethodnika, vaših prethodnika, ljudi koji su ’91. godine obranili Hrvatsku, kada nam za to nitko nije davao pet para, bez oružja koje je moralo biti ilegalno dobavljeno u zemlju ili zapljenjivano, nitko nikada. Bez obzira na to što naš neprijatelj nije bila Rusija nego mala Srbija, tadašnja, nitko nikada nije imao tako težak posao i nezahvalnu zadaću kao cure i dečki koji su branili Hrvatsku ’91. godine i oslobađali je ’95. To je lekcija koju nije prošao nitko u Europi, osim Hrvatske, hrvatskog naroda, hrvatskog političkog naroda, svih njezinih građana koji su bili spremni, riješeni i dovoljno hrabri da je brane na svake načine, a prije svega oružjem kojeg nije bilo. Ni jedan drugi europski politički narod tako nešto nije prošao.

Neki od vas koji ste završili ratnu školu možda još pamtite to vrijeme, možda i kao sudionici, mada sve manje. Dolaze nove generacije, naša djeca, kćeri, sinovi, unuci i njih o tome treba učiti. Ne ih indoktrinirati, ne ih potapati i uranjati u dogmu! Odgajati ih da misle, da razmišljaju, postavljaju pitanja, ali da na kraju krajeva budu lojalni svojoj domovini, još više nego lojalni – da budu Domovini vjerni. I zato taj pozdrav nije slučajno izabran – Domovini vjerni!