Govor Predsjednika Milanovića povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO „Oluja“

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je na svečanom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO „Oluja“ u Kninu. Pročitajte što je tom prigodom poručio u svom govoru:

„Svim hrvatskim ljudima, hrvatskim građanima, hrvatskim vojnicima i braniteljima, ratnim zapovjednicima, želim sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Gospodine predsjedniče Sabora, predsjedniče Vlade, generale Gotovina i svi drugi visoki gosti i domaćini,

čast mi je, ali zaista čast, ovo nije fraza, i posebna prilika govoriti na dvadeset i petoj godišnjici od oslobođenja Hrvatske, od velike pobjede. Dvadeset i pet godina je jako dugo razdoblje u formiranju i životu jednog čovjeka. Djeca koja su tada rođena danas su već formirana, manje-više zadana. U dvadeset i pet godina odnosi među državama i odnosi u svijetu se mijenjanju, redefiniraju. U ovih dvadeset i pet godina mi smo odmakli daleko. I nismo isto društvo kao što smo bili prije dvadeset i pet godina.

O tome dobro govori i govor predsjednika Vlade koji toplo pozdravljam i vjerujem i nadam se da će se pretočiti u stvarnost, u život i u kulturu srca koja će nas obilježavati kao naciju i kao napredno, otvoreno, građansko, ali i etničko društvo države hrvatskog naroda.

Dvadeset i pet godina je voda duboka i vrijeme je da se u njoj ogledamo i ne nužno da govorimo o zajedništvu jer ono u demokraciji nije uvijek u potpunosti moguće. Ali da budemo zajedno, da se okupimo, da razgovaramo o stvarima koje nas spajaju i koje nas dijele, koje gledamo različitim pogledom – pogledom nekoga iz velikog grada, nekoga iz malog grada ili pogledom Hrvata ili pogledom Srbina – to nisu nužno uvijek isti pogledi. Bitno je da se razgovara, bitno je da se probleme otvara, stavlja na stol i zato ja ovdje neću ponavljati ono što su rekli i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora i general Ante Gotovina, zapovjednik naše vojske u ovom području. Puno toga što je rečeno, sve što je rečeno je dobro i ja se s time slažem.

Govorit ću o dvije stvari. Govorit ću o etapama našeg puta do pobjede i govorit ću o nečemu što je na ovim našim prostorima uvijek bio veliki teret, veliki izazov, ali i velika šansa, a to su odnosi Hrvata i Srba.

Jedan veliki državnik je prije puno godina u vrijeme najvećeg rata definirao, opisao put svoje države do pobjede kroz jedan četverofazni diktum. Pa kaže: „U ratu odlučnost, u porazu prkos i otpor, u pobjedi velikodušnost i u miru dobra volja.“ Kako univerzalno i kako primjenjivo i na naš put!

U ratu koji je nametnut, u ratu u kojem su nas napali oružjem koje smo mi i Slovenci plaćali. U ratu koji nismo htjeli jer nitko normalan ga ne želi, bili smo od prvog trenutka zatečeni i suočeni sa situacijom za koju se nitko nije spremao. Oni momci kojima sam jučer imao čast podijeliti odlikovanja u Šimunskoj cesti između Maksimira i zagrebačke Dubrave su devedesete godine u kolovozu došli s plemenitom namjerom da služe svojoj državi. Momci iz Hercegovine, iz okolice Tomislavgrada, moji Vlaji, Dalmatinci, Slavonci, najmanje Zagrepčana, nisu znali što ih čeka. Voljeli su hrvatsku državu i rat se dogodio u treptaju oka.

Jako je teško bilo, jako je teško bilo, to govorim i kao čovjek već u nekim godinama i kao državnik s nekakvim iskustvom, znati što je pred tobom, predvidjeti tuđe reakcije, reakcije međunarodne zajednice i graditi Hrvatsku vojsku. To je zadatak koji je rađen punih pet godina i predvodio ga je prvi hrvatski, i još važnije ratni predsjednik, Franjo Tuđman. Posao koji je tada napravljen koji je rađen s ljubavlju i vizijom, ali i posao, organizacija je nešto iz čega bi Hrvatska mogla učiti. Kada bismo se u mnogim javnim poslovima ponašali na takav način, bilo bismo jači kao zemlja.

Ta pobjeda nije pala s neba, ona nije slučajna. Ona je rezultat rada, planiranja, koncentracije i inteligencije, stotina i stotina tisuća ljudi, ali ne milijuna ljudi. Jer svi mi ostali koji u tome nismo sudjelovali smo tim ljudima koji su na tome radili dužni biti zahvalni, dužni biti zahvalni poginulima, ranjenima i njihovim obiteljima. Jer kao u mnogim ratovima, odlučuje i prevagu čini malo dobrih i malo hrabrih ljudi. Drugi gledaju, komentiraju i na kraju ubiru plodove tuđeg rata. Tako je bilo i tako će biti. To je što se tiče rada i odlučnosti.

Taj rat je počeo u stvari porazom i teškim patnjama i mukama, prognanicima i onima koji nisu imali dovoljno vjere i snage izgledao je kao poraz. U porazu prkos i otpor. I za to treba karakter, uspravnost, snaga, vjera, ljudska vjera, religija za onog kome pomaže, a u tome se nalazi najveći broj ljudi i to je zdravo, plemenito i nikada nikoga nije naučilo nečem lošem, nego dobrom. U tom ratu otpor je na početku izgledao kao uzaludan, a kasnije su se već počele vidjeti konture pobjede i uspjeha, kao na svakom velikom putu. I tu fazu Hrvatska je odživjela, ne samo odradila, na jedan moćan i veličanstven način.

I došla je pobjeda, ne sama od sebe. Dobili su je, uzeli su je naši hrabri vojnici, njihovi zapovjednici u cijeloj Hrvatskoj. Ovdje u ovoj blizini odakle puše vjetar s Dinare, na lokacijama kao što je Vještić gora, Antića glavica, gdje su živote ostavljali mladi Varaždinci, Međimurci, Dalmatinci, pripadnici 7. gardijske brigade, 4. Splitske i skoro cijelo vrijeme, mjesecima 126. domobranske sinjske pukovnije koja je tamo praktički živjela.

Pobjeda je postignuta i u toj pobjedi trebali smo biti velikodušniji i organiziraniji nego što smo bili. O tome je nešto govorio i premijer. Nikada srećom nismo potonuli u ponor moralne katastrofe, a to se nekima u povijesti, nekim narodima i nacijama i njihovim vodstvima događalo. Grešaka je bilo, bilo je zločina, bilo je zločina koji su nas kasnije, ne samo da su ljudski, da su kršćanski loši – koštali su nas.

Sve te priče o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji ne trpe detaljniju racionalnu analizu, sve je to posljedica grešaka, nažalost koje smo napravili činjenjem, ali i nečinjenjem u prvim mjesecima nakon veličanstvene pobjede. Velika lekcija za nas, vjerujem ne za neki drugi rat jer ne vjerujem u neki drugi rat. Ali velika lekcija u ljudskom smislu da paziš u svakom trenutku i da ti koncentracija kada su državni poslovi u pitanju nikada ne popušta.

Hrvatska država je kasnije ispravila tu grešku, ali nažalost, jedan teret ostaje. I zato posebno cijenim današnju nazočnost potpredsjednika Vlade i svog nekadašnjeg suradnika u mojoj Vladi prije šest, sedam, osam godina. Jer doći ovdje i slaviti, a ovo je proslava, ovo nije komemoracija, mi se ovdje radujemo i slavimo svoje uspjehe, doći ovdje i pridružiti se Hrvatima u proslavi jednog datuma, to nije matematička linearna jednadžba, to nije nekakav algoritam, to je arhitektura srca i duboko emocionalno pitanje. To nije mala stvar.

U miru, i to je četvrta etapa i četvrti element diktuma, u miru dobra vjera i dobra volja. Mi smo odmakli na svom putu. Europska smo država, sve bolji i bolji smo u javnim poslovima i moramo biti i još bolji i uzeti svaki euro europskog novca, ali svaki. To mora biti cilj. Naravno u svakom ratu, u svakoj operaciji, u svakoj ljudskoj borbi i nastojanju ne može uvijek svaki cilj biti ispunjen, ali te ciljeve treba postavljati visoko.

Dolazim do hrvatsko-srpskih odnosa. Više od stotinu godina, još od početaka faktične, pa i pravne državnosti Srbije i Beograda, ti odnosi su komplicirani, da kažem najblaže. Bila je Jugoslavija koje više nikada neće biti. U početku jedina moguća brana hrvatskom narodu da ostane cijeli u jednoj državi – kako god se ona zvala. Da ne bude raskomadan između Talijana, Mađara, odnosno Budimpešte, Karađorđevića, da budemo svi u jednoj državi jer mi smo i prema Ustavu i prema duhu Ustava i prema slovu Ustava država hrvatskog naroda. Izjalovio se taj napor vrlo brzo. Bilo je tu sukoba, krvoprolića, bilo je ratova, bio je građanski rat ’41. do ’45., bila je agresija ’91. i nakon toga nikako da uđemo u fazu normalnih odnosa. U fazu odnosa u kojima će prevladavati poštovanje, konstruktivnost. Kao da smo i dalje opterećeni stvarima koje su nas morile i koje su posljedica agresije iz devedesetih godina.

Ja znam da ja govorim očima Hrvata i znam da kad kažem da smatram da je veći problem u politici koju Beograd danas vodi, da to nije objektivno i da će to biti tumačeno kao riječi Hrvata i hrvatskog predsjednika koji to radi maltene po službenoj dužnosti. Ali mi smo tu. Naša dobra volja i dobra vjera postoji. Želimo surađivati, želimo raditi, želimo poslovati, želimo znati da kada naši ljudi rade posao u Srbiji i ako dođe do problema da će taj sud biti nepristran kao što će to biti, vjerujem, i hrvatski sud. Naprosto da uđemo u jednu dosadnu dugu konstantu, u jednu novu paradigmu odnosa jer odnosi tih dviju naroda ovdje u ovom dijelu Europe su jako važni. Kada se međusobno natežemo i prepucavamo, na način na koji se to katkad radi, nitko nam ne radi o glavi, drugi nas uopće ne primjećuju. Ti odnosi moraju biti bolji i ja ću sa svoje strane dati sve ono što kao hrvatski predsjednik mogu i smijem dati jer mi je zaštita hrvatskih interesa i hrvatskog ustavno-pravnog poretka – prva. Ali ću dati sve da to bude bolje. Na drugoj strani je da pokuša to isto. Vidim da i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora i mnogi drugi u hrvatskoj vlasti i javnom poslu u ovom trenutku razmišljaju, a vjerujem i djeluju, na isti način.

Dragi prijatelji, još jednom sretan vam ovaj veliki dan. Ovih dvadeset i pet godina je bilo sjajno putovanje, veliko putovanje, a život je prije svega putovanje. Današnje riječi i današnja atmosfera mi prema riječima jednog velikog hrvatskog pjesnika ponovno budi iskru oka.

Živjela Hrvatska, k’o narod silna, k’o sunce visoka!“