Govor predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Zorana Milanovića na svečanom prijamu za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 28. obljetnice VRO Oluja

Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,

Jedan veliki europski skladatelj je jednom prilikom rekao rečenicu koja se ponavlja cijelo vrijeme i ne preispituje se. Kaže da tradicija jest i da se sastoji u prenošenju plamena i vatre, a ne u štovanju pepela. Zvuči dobro kroz sve misli koje kategorički primamo bez da ih provjeravamo, međutim, na drugi pogled i nije baš tako. Pepeo treba štovati, ovdje smo da štujemo pepeo onih najboljih među nama i među vama koji su za Hrvatsku dali  život i kojima je oduzet život nekoga tko je njima bio blizak. Naravno, tradicija je i prenošenje plamena, plamena vatre, ali bez pepela vatra je sterilna, nikakva, običan kemijski proces.

Ljudsko biće i ljudsko društvo su temeljeni na tradiciji. Da se sutra svi probudimo bez znanja i spoznaja svojih prethodnika ne bismo znali kruh ispeći. Sve se prenosi, tako i znanje i spoznaje o istini o Domovinskom ratu. Znam da to nakon svih ovih godina zvuči pomalo dosadno, ali s obzirom da smo stalno svjedoci pokušaja ponovne kreacije, odnosno scenarističke izrade onoga što se stvarno događalo, to treba ponavljati i biti uporan i dosadan sam sebi. Stvari su bile vrlo jednostavne, ali nimalo banalne, bile su veličanstvene, a opet ljudski tužne i obične. Hrvatsku je izvuklo, svi mi znamo, i ’91, ’93 i ’95 mali broj dobrih ljudi. Malo dobrih ljudi koji su bili udarna šaka, koji su probili neprijateljske položaje, koji su na tome uporno i inteligentno radili, čuvali ljudske živote jer svaki život je dragocjen posebno u maloj naciji i maloj zajednici i narodu kao što smo mi.

Nije bilo puno vremena, nije bilo puno streljiva, nije bilo puno opreme i naši saveznici i prijatelji – koje vrlo često nekritički prosuđujemo – nisu nam bili od velike pomoći. Hrvatska i njezino vodstvo s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom do zadnjeg trenutka nisu u stvari znali na čemu su. Znali su samo da nemaju puno vremena da ostvare ono što su naumili ostvariti i što je bilo njihovo prirodno pravo i obaveza. Neprijatelj je poražen, puno ljudi je nakon toga otišlo iz Hrvatske i to nije dobro i to nije lijepo, to je tužno jer to su grozne ljudske priče. I o tome smo govorili i govorio sam kroz cijelu svoju političku i javnu karijeru, moji stavovi su tu poznati. Međutim, neka mi netko pokaže drugu zajednicu, drugo društvo, drugu državu u kojoj se nakon takve nevolje narod, odnosno zajednica, koja je bila protivnička, počela vraćati,  pa i u naš hrvatski grad Knin. To se jedino u Hrvatskoj dogodilo. Zašto? Zato što to elementarno ljudsko i društveno povjerenje ipak nije uništeno do kraja, zato što znaju da se vraćaju u zemlju koja ima snage, srca, perspektive i koja živi za sutra, ali se sjeća i svog pepela i prenosi tradiciju i vatru i plamen slobode i hrabrosti.

Hrvatska vojska je omogućila i mir u Bosni i Hercegovini, to treba ponavljat svaki tjedan, što je moguće manje ostrašćeno, ali opet nikada bez strasti. Govori se često kako je Hrvatska vojska spasila Bihać od sudbine Srebrenice. Možda, mada Bihać je prevelik grad i teško je da bi se onakva katastrofa, onakav pokolj sa elementima genocida, mogao ponoviti u Bihaću. Bosnu i Hercegovinu, odnosno tadašnju vojsku bosanskih Srba Ratka Mladića i Karadžića, nisu porazili savezničkih bombarderi. Tjednima su ih zasipali, neprijatelj se nije predavao. Ključni potezi, ključni udarci zadani su od strane Hrvatske vojske, brigada HV-a, gardijskih brigada HV-a, nekih domobranskih brigada, kao i gardijskih brigada Hrvatskog vijeća obrane, koje sam prije tri godine ovdje imao čast i sreću odlikovati najvišim hrvatskim državnim odlikovanjima.

Prošlo je 28 godina i netko bi rekao – sve vas je manje. Međutim, još uvijek vas ima puno i to je super. Vjerujem da će i sljedeće godine taj broj biti barem isti kao ove godine i da će svi oni koji to požele doći ili ako ih već obaveze spriječe da će svi biti živi i zdravi, da generacije i dalje žive i rade. Neki završavaju svoj životni radni vijek, ali sigurno neće prestati doprinositi svojoj zemlji i zajednici kojoj su dali ono najviše što je u tom trenutku bilo moguće. Hrvatska je 1991. godine krenula putem kojim nijedna europska država, na njihovu sreću, nije morala krenuti i do danas – uz iznimku Ukrajine zadnje dvije godine – nijedna i nije. Što je rat, što je gubitak, kako to izgleda na pragu najveće realizacije nakon pada jednopartijskog režima i dolaska demokracije i velikih očekivanja koja su kreirana u narodu, kako to izgleda kada se sve okrene naopako, naglavce, i kada se mora kretati ispočetka, to znaju samo hrvatski ljudi. Svaka majka i svaki otac će rado reći da je njihovo dijete, njihova kćer ili sin, jedinstveno ili posebno. Za to nema jasnih mjerila. Ali, kada govorimo o sudbinama naroda i političkih zajednica i političkih nacija – a Hrvati su politička nacija i sljedbenici jednog  dugog državnog prava – onda možemo govoriti o posebnosti. Eto to je ta posebnost koju Hrvatska ima, a drugi nemaju.

Bismo li se mijenjali s drugima? Vjerojstno ne bismo. To je naš put, on je bio ispravan, pravedan, on nije bio lišen pogrešaka kao što ni jedan ljudski put nije lišen pogrešaka, ali iz njih se učilo i tako se došlo do pobjede. Još jednom slava i duboko poštovanje i vječno sjećanje onima koji su nosili plamen slobode, koji su u njemu izgorjeli, njihovim obiteljima i onima koji su živi i koji taj plamen prenose. Domovini vjerni!