Govor predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske Zorana Milanovića na svečanom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ u Kninu, 5. kolovoza 2022.

Drage obitelji i rodbino palih hrvatskih vitezova,

Dame i gospodo,

Visoki gosti, gospodine predsjedničke Hrvatskog sabora, gospodine predsjedniče Vlade i svi ostali po redu i časti,

Hrvatski građani,

Hrvatice i Hrvati,

Više puta sam se pitao zašto svake godine dolazimo ovdje na ovo isto mjesto i svake godine imamo uvijek nešto isto, ali i nešto novo za reći. Što je to toliko jako i koliko će nas dugo to vući i voditi – je li to ljudski strah od zaborava, odnosno jeza bešćutnosti i ispraznosti koja nas sve čeka kada nas zaborave? Kada umremo drugi puta, kada nas se više nitko ne sjeća. Jesu li to poruke koje s ovoga mjesta treba odašiljati cijelo vrijeme, uporno, katkad se čovjeku čini i uzaludno? Međutim, nije uzaludno!

U mnoštvu poslovica koje je smislio narod, koje su pametne, i onih koje su smisli pravnici, svojom prazninom i besadržajnošću upravo odjekuju one pravničke, a među njima više nego ijedna: „Onaj tko previše dokazuje, taj ne dokazuje ništa“. Onaj tko ne dokazuje ništa, taj šuti; onaj koji šuti, taj se brani šutnjom; a taj koji se brani šutnjom, u pravilu na kraju nastrada. Naravno, ovo ne pretpostavlja krivnju, jer Hrvatska se nema od čega braniti. Hrvatska je svoj put prošla teško i ništa nije dobila besplatno, nego skupo uz visoku kamatu, svjesni da je ova zemlja na kraju krajeva jedino bitna nama, da je jedino nama stvarno stalo do ove zemlje i da su svi drugi obični promatrači. To, naravno, ne znači neprijatelji.

U nizu tema koje bih ovdje mogao i trebao otvoriti, ja ću se usredotočiti na dvije, procjenjujući da su važne.

Dakle, kada govorimo o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, iza nas je skoro trideset godina gledanja, rada, pokušaja, pregovora, ratovanja, vjerovanja, uzaludnih vjerovanja, razočaranja, ljutnje. Očaja, u nekim trenucima. Reći da je Hrvatska jamac Daytona i potpisnik Daytona je potrebno u svakom trenutku. Međutim, nije dovoljno da budemo jamci i da se zalažemo. Ljudi koji su dali svoje živote i zdravlje za Hrvatsku, uvjeren sam u to, očekivali su više. Očekivali su da naša država bude i instrument ostvarenja naših ciljeva, naših pravednih čežnji i da se time služimo kada je potreba. Sada je potreba!

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne samo da je obespravljen, nego ga se i vrijeđa. Vrijeđa se i ljude koji su vodili ovu zemlju. Hrvatsku se prokazuje kao kolijevku zajedničkog zločinačkog poduhvata i to rade isti oni ljudi koji su od Hrvatske i od njezinih predsjednika dobivali najviša moguća odlikovanja hrvatske države za suradnju u ratu. To je zaboravljeno. Koristi se prigoda da se nagazi slabijega od sebe, da mu se uzme, da ga se obespravi. Gledali smo mi to u svojoj novijoj i dužoj povijesti više puta. Hrvatska su tu mora suprotstaviti. Naša država nije puki pasivni promatrač, nego je aktivni pripadnik međunarodne zajednice. Nismo ušli u Europsku uniju i NATO savez zato da bismo bili sretni korisnici europskih fondova, manje ili više uspješni, nego da bismo našu državu i instrumente koji nam stoje na raspolaganju koristili onda kada je bitno, u svom interesu, pa i u prkos onima koji nas žele obezvrijediti. To je politika u koju vjerujem i to je politika za koju sam uvjeren, i osjećam, da nema alternative.

Druga tema je Oluja i odlazak velikog broja građana srpske nacionalnosti iz ovih krajeva. I svi mi znamo koliko su tu stvari jasne. To je ljudska tragedija, ali toj ljudskoj tragediji prethodila je ljudska pohlepa i ljudska glupost vlastodržaca u Beogradu, kratkovidnost i oholost onih koji, u dane prije Oluje, nisu htjeli pristati na plan „Z-4“. Plan „Z-4“ je plan međunarodne zajednice koji – kao što znamo i kao što naša djeca moraju znati i zato im treba to ponavljati jer neće naučiti šutnjom, a nemamo se od čega braniti – za Hrvatsku nije bio povoljan. Međutim, hrvatsko vodstvo ga je u tom času, krajem srpnja 1995. Godine, bilo spremno prihvatiti. I za to sigurno ne bi dobili spomenik i zahvalu, nego bi bili kritizirani godinama nakon toga. Međutim, migom sudbine, tvrdoglavošću, glupošću, ohološću onih koji su za sebe mogli dobiti više i bolje, oni to nisu prihvatili.

I tu su na djelo stupili oni najbolji među nama, oni najhrabriji. Oni hrabriji od onih najhrabrijih. Okolnosti su bile takve, povijest je bila takva da su na scenu stupili oni koji možda i dan prije operacije nisu znati što će se točno dogoditi jer ta operacija je bila veliki rizik, velika neizvjesnost. To danas izgleda jednostavno, osloboditi ovoliki prostor od neprijatelja u roku od nekoliko dana. Ali treba zapamtiti i biti svjestan te stalno imati pred očima činjenicu da Hrvatska vojska tada nije imala streljiva za više od dva tjedna borbe. Trebalo je djelovati brzo, sačuvati ljude i potrošiti ono malo što se imalo u uvjetima međunarodnog embarga i u stalnom strahu od sankcija.

I zato kad danas slušam laži i bezobrazluke o tome kako Hrvatska ima nekakve projekte i planove u Bosni i Hercegovini, idemo biti malo jasniji dame i gospodo – nije Hrvatska vojska omogućila Dayton, nego ga bez Hrvatske vojske nikada ne bi bilo! Neprijatelj, vojska bosanskih Srba, tada ne bi bila razbijena i nije bila razbijena NATO bombarderima nego čizmama hrvatskih vojnika, gardista, vojnika Hrvatskog vijeća obrane, Prve, Druge i Treće brigade najhrabrijih i najsjajnijih sinova među nama. Nikakvi američki, nikakvi britanski, nikakvi francuski leteći strojevi. Neprijatelj se nije bio predao. Slomila ga je Hrvatska vojska. Gdje ćeš veće zasluge?

Ni hvala za to nije rečeno. Ne samo da nije rečeno ni hvala, nego nas se dan danas sumnjiči kao okupatore i kao ljude loših namjera. Hrvatska vojska je razbila neprijatelja, zauzela Hidroelektranu Borčac i ugrozila Banja Luku. Tek tada sjedamo za stol i tek tada zajedno s Washingtonskim sporazumom stupa na snagu i Daytonski sporazum, koji je – reći ću to ovdje vrlo jasno, da čuju oni koji se prave mrtvi – sporazum o podijeli vlasti i moći u kojem je apotekarskom točnošću, kao zalog mira i prestanak rata i neke normalnije budućnosti, precizno pravnički i politički definirano koga što ide i tko na što ima pravo. To se danas bezobrazno obezvrjeđuje. I tome se moramo suprotstaviti i stalno naglašavati da to radimo mirnim sredstvima, civilizirano, ali glasno. Da se ne branimo šutnjom, nego se branimo gromkom zvonkošću svojih argumenata. Što oni koji su na drugoj strani – nažalost, ne mogu reći ništa drugo, nego da su na drugoj strani – valjda ne razumiju, ali morat će razumjeti.

Argumenti su na našoj strani, instrumenti su na našoj strani. Mi smo članica Europske unije i NATO-a, mi možemo natjerati na poštene aranžmane one koji se prave da ne postojimo, da nas nema i prolaze pored nas kao pored sjene. Hrvatski glas se ima čuti, hrvatska prava i pravice, ona temeljna prava, imaju se poštivati. To je zadatak ove generacije političara.

A Srbija? Zemlja je to u kojoj vlast i narod imaju preko osamdeset posto suglasnosti o vitalnim pitanjima  nacionalne politike, vanjske politike, regionalne politike. U toj zemlji nije teško biti predsjednik, još je lakše biti premijer. Tamo svi misle isto. Misle li dobro – to ne znam, to je njihova stvar. Je li dobro to da se ne priznaje Kosovo, da se otvoreno stoji na strani Rusije, da se ne uvode sankcije – oko toga tamo vlada jedinstvo. Ako je to put koji je Srbija izabrala, mi tu previše pomoći ne možemo, ali možda se to pitanje otvori u neko drugo vrijeme.

Mi imamo svoj posao, svoje obaveze i svoje male strahove koje veliki ne vide. Imamo svoju vojsku u koju moramo ulagati ravnomjerno. Lijepo je imati skupe cipele, ali ako su cipele najskuplje, a ostala roba nedostatna, treba razmisliti je li to rješenje. Naša vojska je član najvećeg vojnog saveza zapadnih demokracija. Ali podsjetit ću: zadatak naše vojske – ove koja je nastala od ovih boljih anđela naših duša prije više od dvadeset godina ovdje – je obrana hrvatske cjelovitosti i neovisnosti. Obrana triju stvari bez kojih države nema. Prva je svima najpoznatija i jasna – teritorij, svaki centimetar tog teritorija. Druga su građani ove zemlje, hrvatski narod jer ovo je nacionalna država hrvatskog naroda. I treća je demokratski izabrana vlast voljom većine, na određeni mandat. Te tri stvari mi u Hrvatskoj imamo i funkcioniraju bolje nego u nekim državama koje se diče dužom tradicijom, koje duže imaju državu i duže imaju instrumente na raspolaganju. Zadatak Hrvatske vojske je, prije svega, obrana Domovine. A taj zadatak sam kao vrhovni zapovjednik – što sam stariji, iskusniji i oprezniji – sve više sklon tumačiti što je moguće konzervativnije. Što bliže domu, to bolje!

Dragi prijatelji, dragi sugrađani, čestitam vam ovaj veliki dan, ogroman dan za hrvatsku državu radi kojeg se i dalje okupljamo i okupljat ćemo se. Prvih pet godina nakon Oluje utihnuli smo kao da se pred nama pojavila jedna ogromna, zapriječena gromada, veća od našeg pogleda, u koju nismo mogli vjerovati: Hrvatska je pobijedila! Hrvatska je bila ucjenjivana i pritiskana. Hrvatska je morala svoje ponajbolje ili najbolje ljude slati u Haag. Ante Gotovina, Mladen Makrač i Ivan Čermak samo su treptajem oka bili odvojeni od višegodišnje kazne zatvora po najbezobraznijoj optužnici koju možete zamisliti. To se nije dogodilo. Tu je bilo odvažnosti, ali je bilo i sreće.

Hrvatska danas više nije talac ničega. Hrvatska može jače, može svjesnije, može drskije – ako za tim postoji potreba – uvijek svjesna da su na našoj strani prave vrijednosti i da smo na pravoj strani povijesti. Držimo se te strane i zalutat nećemo. Ne branimo se šutnjom, naše zasluge i postignuća su velike, naše krivnje kao u svakom ljudskom djelovanju neizbježne. Međutim, nemamo se čega stidjeti. Ljudi koji su dali život za Hrvatsku, vjerujem, ne bi bili nesretni. Mislim da bi bili bliže sreći.

Sretan Dan hrvatskih branitelja, Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i neka budu svi sretni i zadovoljni. I neka živi naša domovina Hrvatska!