Obraćanje predsjednika Republike Zorana Milanovića hrvatskoj javnosti povodom 30. obljetnice proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske

Dragi hrvatski građani, Hrvatice i Hrvati,

odlučio sam obratiti vam se baš danas, 8. listopada, jer svaka država ima datume u svojoj povijesti koje se mora pamtiti i dostojno obilježavati.

Puno je značajnih datuma u povijesti naše Domovine, ali smatram kako su dva nezaobilazna – kameni temeljci hrvatske slobode i neovisnosti. Jedan smo svečano obilježili u kolovozu, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, drugi je danas – Dan neovisnosti! 

Naša hrvatska Republika mlada je demokracija. Ali kao država hrvatskog naroda znana je i priznavana stoljećima. I jedino što je nedostajalo u njenoj dugoj državnosti bila je – upravo neovisnost! Neovisnost od drugih kruna, vladara i država.

A to se promijenilo prije točno 30 godina, 8. listopada 1991. godine. Hrvatski sabor je tog dana donio Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama bivše države čime je proglašena puna i nepovratna neovisnost Republike Hrvatske.

Bila je to konačna potvrda – i to od najvišeg predstavničkog tijela hrvatske države – volje ogromne većine hrvatskih građana. Volje koju su građani nedvosmisleno pokazali na referendumu 19. svibnja iste godine kada su se izjasnili kako žele živjeti u samostalnoj i suverenoj državi.

Referendum o samostalnosti i suverenosti bio je dokaz najvećeg nacionalnog jedinstva u novijoj hrvatskoj povijesti. Nama dovoljan dokaz što želimo.

Ali, na žalost, tada još nedovoljan dokaz drugima, kako susjedima s kojima smo živjeli proteklih stotinjak godina, tako i međunarodnoj zajednici.

Ni rezultat svibanjskog referenduma, ni lipanjske Ustavne Odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nisu bile dovoljne da bi hrvatski ljudi mogli početi živjeti svoje europske nade i snove. Nisu nam odmah dopustili da u miru, svoji na svome, vlastitim potencijalom i znanjem izgradimo demokratsku, samostalnu državu.

Ova okrugla, 30. obljetnica hrvatske neovisnosti zato je prigoda da sebi, ali ponajprije svojoj djeci i unucima ponovimo istinu. Govorim ovo baš zbog njih, mladih generacija hrvatskih ljudi koji su tada bili djeca ili nisu bili ni rođeni.

Moraju znati kako je hrvatski put do neovisnosti bio jako težak. Nije ga iskusila ni jedna država članica Europske unije, ni jedna moderna europska demokracija.

Tijekom ljeta i jeseni te 1991. pogibelj je prijetila svakome od Iloka na istoku do Prevlake na jugu. U strahu se živjelo na zapadu i na sjeveru od zračnih napada.

Da neprijatelj hrvatske neovisnosti nije prezao ni od čega svjedoči zračno bombardiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u Europi nezabilježen i nikada kažnjen zločin. Bio je to pokušaj fizičke likvidacije, ubojstva legitimno i demokratski izabranog hrvatskog vodstva. Hrvatske. Činili su sve da stanu na put hrvatskoj neovisnosti ali uzalud, jer volju naroda nisu mogli osporiti niti promijeniti. 

Ne govorim sve ovo da bismo živjeli u prošlosti, baš suprotno – zarad sigurne nam budućnosti.

I naši ratnici i generali – čije riječi slušam zadnjih mjeseci na svečanim obilježavanjima ustroja slavnih postrojbi Hrvatske vojske – stalno govore da je rat gotov i da se moramo okrenuti budućnosti. Jedan od naših slavnih ratnih zapovjednika prije nekoliko dana u Dalmaciji, u Sinju pozvao je suborce da pljeskom odaju priznanje našim sugrađanima srpske nacionalnosti koji su se skupa s Hrvatima borili za svoju zemlju, za Hrvatsku.

Svojim susjedima nećemo diktirati kako će živjeti, nećemo određivati kada će slaviti, a kada tugovati. Za njih imamo prije svega poruke mira i riječi istine.

Istina za Hrvatsku nije bolna odnosno nitko je se ne bi trebao stidjeti.

Naša djeca žele sigurnu budućnost, ostvarivati one snove i nade koje su njihovim očevima i majkama još nedavno bili oduzeti i zapriječeni.

Biti i ostati dio napredne zajednice zapadnih država – toliko međusobno različitih ali jednakih u pravu na svoj vlastiti identitet – to je hrvatski imperativ danas.

Pred nama je prilika koju naši ljudi moraju i, uvjeren sam, mogu i hoće iskoristiti.  Priliku nam pruža članstvo u europskim integracijama, u Europskoj uniji ali i činjenica da prvi puta u povijesti sami odlučujemo o svojim nacionalnim zadaćama i ciljevima.

Veliki je to izazov, bit će nam onako kako sami napravimo i za greške, kojih će biti, odgovarat ćemo sami.

Ova tri desetljeća neovisnosti dala su nam vremena da naučimo odlučivati za sebe i brinuti o sebi. Zato gradimo hrvatsku budućnost pametno, mudro, ako treba ponekad, da me se ne shvati pogrešno, i sebično. Dug je to časti prema svima koji su dali sebe ili dio svog života,  dio svoje mladosti za ostvarenje hrvatske neovisnosti.  

I na kraju, posebno se obraćam vama  rođenima 90-tih, a koji ste danas odrasli ljudi i za koje sam uvjeren da znate kakvu Hrvatsku želite za 30 godina. 

Vas posebno pozivam da svojim znanjem, idejama, zalaganjem učinite sve da budemo država i društvo na ponos nama, vašim majkama i očevima, bakama i djedovima, svima koji su ’91 stali u obranu Hrvatske.

Svima nama želim desetljeća mira i da više ni jedna generacija hrvatskih ljudi ne doživi strahote od prije 30 godina. To svi zaslužujemo!

Sretan nam Dan neovisnosti!