Govor predsjednika Republike Zorana Milanovića na obilježavanju Dana antifašističke borbe u Spomen-parku Brezovica kraj Siska

Dragi prijatelji, antifašisti, poštovani predsjedniče Vlade,  bivši predsjednici, odnosno uvijek predsjednici, gospodine Mesiću, gospodine Josipoviću, dragi svi,

Istina je voda duboka i nikoga ne bi trebala uvrijediti, ali može zaboljeti, međutim, u ovoj našoj istini nema ničega bolnog ona je u stvari lijepa, teška, krvava, ali lijepa. Pa krenimo od nekih istinitih stvari koje neće nikoga ni zaboliti niti uvrijediti jer mislim da to dugujemo ljudima koji se prije osamdeset godina nisu okupili ovdje nego u Žabenskoj šumi, nekih desetak kilometara na drugoj strani, 22. lipnja, na dan napada na Sovjetski savez. Njih 77 sisačkih komunista, boraca za revoluciju, boraca za bolji poredak, boraca za revoluciju i promjene koje, ako ne pojedu svoju djecu, vrlo često ih nagrizu. Ne činimo im uslugu ako stalno ističemo da su svi oni bili Hrvati, da je to bila hrvatska borba. Da, oni su svi, osim Nade Dimić, bili Hrvati, takvima se jesu osjećali. Međutim, prije svega komunisti u borbi za revoluciju, sovjetsku Hrvatsku, ne demokraciju, nešto što se na kraju nakon 45. godine i prelomilo u tom lomu svjetla i društva o kojemu je nešto govorio i predsjednik Vlade.

Drugo, Janko Bobetko, naš slavni general iz Domovinskog rata, nije bio ovdje. Bili su njegova braća, Mijo i Dragan, što ne znači da ne bi bio ovdje da je mogao biti jer po svemu drugome on jest bio ovdje. Ali bili su neki drugi ljudi. Bio je Mika Špiljak, bio je Marijan Cvetković, bio je Vlado Janjić Capo, slavni komandant, sve Hrvati, ako nekome to znači, meni znači. Ali dijeliti ih i stalno isticati tko je bio Hrvat, tko je bio Židov, to nema smisla, oni tako nisu razmišljali. I to su ljudi čiju kob, strukturu, porive, mi danas u stvari uopće ne možemo razumjeti. To su bili heroji, heroji od kalibra, ali i grubi ljudi, avanturisti, koji su vrlo često znali i priječi crtu i napraviti nepravdu.

Sve je to naša povijest, sve je to istina, ona ne vrijeđa, ona ne bi trebala niti boljeti. Ja ovdje danas nisam – niti ikoji put od ovih desetak puta koliko sam ovdje dolazio kao građanin, kao predsjednik SDP-a, kao predsjednik hrvatske Vlade – da bih ikome utjerao nekakvu svoju istinu i da bih ikome dao bilo kakav zadatak što trebamo, da bih poslao poruku. Ja sam ovdje samo da ukažem na neke stvari koje Hrvatsku stavljaju tamo gdje joj je mjesto, ne na mapu. Hrvatska, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, današnje su države, nekada članice jedne federacije, prije toga kraljevine unitarne, koje imaju svoj dan i s razlogom i s velikim, s dubokim razlogom Dan antifašističke borbe odnosno dan ustanka.

Ovo nije bio prvi odred u Europi, bilo je pokreta otpora i u Francuskoj, u Češkoj. U nekim državama nije bilo ničega, kao u Belgiji, Danskoj, oni su čekali da rat završi i to je ljudski, i to treba razumjeti. Međutim, ovdje je došlo do simbioze antifašističke borbe koja se dogodila u Žabnom, a onda i ovdje mjesec dana kasnije, kada su bili opkoljeni velikim ustaškim snagama 22.7. i nakon čega odlaze na Baniju da bi zajedno s našom srpskom braćom i sestrama podigli ustanak na oružje u očuvanju ljudskosti. I to nije bilo lako jer svi ti hrvatski komesari, komunisti – a nisam naveo Šibla, nisam naveo Izidora Štroka, nisam naveo Jožu Vlahovića, nisam naveo Matu Jerkovića – to su sve narodni heroji, ovdje ili na kalničkom odredu, dolazili su među narod koji je bio devastiran, pobijen, kao da je netko krenuo u lov bez ikakve lovačke dozvole na ljude, na muškarce, žene, djecu tu po selima, varošima Banije i Korduna.

Nije glinska crkva bila prva, pokolj u Prekopi, preko 350 ljudi, dogodio se dva mjeseca ranije. Već početkom lipnja broj ubijenih civila, koji se nekom mogu ili ne trebaju previše dopadati, koji mogu ili ne moraju voljeti Nezavisnu državu Hrvatsku, je bio zastrašujući. S jedne strane komunistička agitacija, spremnost, organizacijske sposobnosti i s druge strane hrvatski narod kao takav – u tom trenutku nije bio zreo za ustanak jer je živio u iluziji da je dobio nekakvu svoju državu, koja ga je prodala za sitnu banku – i srpski narod Hrvatske, naša braća po oružju u tom ratu, nažalost ne više u ovom zadnjem ratu, ali u tom ratu naša braća po oružju su zajedno s hrvatskim komesarima dizali taj narodni ustanak. On se događao na Kordunu i Baniji, tamo je Izdor Štrok kao španjolski borac i Zagrepčanin, s teškim kajkavskim akcentom, skoro ubijen jer sama činjenica da je Hrvat skoro ga je izložila pogibelji i nepovjerenju srpskog stanovništva. Tako je to grozno i teško i krvavo bilo.

U Dalmaciji, gdje sam jučer bio, organiziran je opet komunistički otpor iz redova mladih, militantnih komunista, članova nogometnog kluba Split. Formirani su odredi, njih su organizirali ljudi sa strane, ljudi čija imena danas više ne znače ništa i ne vidim potrebu i imperativ da o tome previše učimo ili da tjeramo mlade generacije da nauče ta imena. To je Pavle Pap Šiljo, Židov iz Zrenjanina, to je Mirko Kovačević, španjolski borac, Srbin je, ali je rođen u Rusiji. Dakle, živjeli su na način koji je nama danas neshvatljiv, možda i bolje da je tako, jer sva količina siline mržnje, bijesa, koja se u to vrijeme, u tim desetljećima nagomilavala u narodu, u narodima i građanstvu, danas je nezamisliva.

Sama činjenica da je grad Sisak u šestom mjesecu četrdeset i prve godine imao sedamdeset i sedam komunista koji su bili spremni doći u Žabensku šumu, a onda ovdje, sedamdeset i sedam pripadnika tajne, prema vlastima terorističke organizacije, za pripadnost kojoj se išlo u zatvor i gubila glava, nakon dvadeset godina progona u jednom malom gradu, varoši tog vremena, industrijskom gradu doduše, je neshvatljiva iz današnje perspektive. Osamdeset ljudi spremnih na sve. Prva dva mjeseca oni su koegzistirali s ustaškom vlašću, jednom metodom toplo-hladnog odnosa, u kojem ih ustaše nisu dirali i to je istina, zbog pakta Hitlera sa Staljinom. O tom paktu mislimo svašta, i pogrešno i točno. Onog dana kada je Hitler napao Sovjetski savez, to je važno reći, komunistička glava više nije vrijedila ni prebijene pare. I to je isto jedan od razloga za bijeg komunista u šumu, u Žabensku šumu i još kratko ovdje. Nakon toga na Baniji i Kordunu, onoj sjajno, vjerodostojno, ljudski i pošteno opisanoj metodologiji i scenariju Ivana Šibla, koji su ovjekovječeni u filmovima Antuna Vrdoljaka, njegovim najboljim filmovima „U gori raste zelen bor“, „Kad čuješ zvona“, to je naprosto umjetnost i to je hrvatska baština. I to je istina i ta istina ne boli, a još manje vrijeđa, to je naša istina.  

Hrvatska nije bila na strani pobjednika, Hrvatska je bila na strani istine i dobra. Većina hrvatskog naroda, većina ljudi u Hrvatskoj i Srba u tom ratu, velika većina. Jer isticati cijelo vrijeme da smo bili pobjednici, a ne luzeri je lutrijski pogled na život i sudbinu. To znači da smo mogli i izgubiti. Da je recimo Osovina dobila rat, bi li to naš otpor činilo manje vrijednim ili otpor republikanaca u Španjolskoj, tri godine građanskog rata u kojem su se kalili mnogi od ovih i neki od ovih koji su bili u sisačkoj šumi i veliki zapovjednici iz Drugog svjetskog rata i Koča Popović, Izidor Štrok? Bi li i čini li ta činjenica, da su rat dobili monarhisti uz pomoć Hitlera i Musolinija, borbu međunarodnih, internacionalnih brigada na rijeci Ebro manje vrijednom, manje dostojnom? Jesu li oni luzeri zbog toga? Nisu. To su hrabri ljudi koji su dali svoj život, potrošili svoju mladost da bi se na kraju morali skupljati po logorima. Dakle, Hrvatska nije bila samo na pobjedničkoj strani, to je bilanca, to je računovodstveni pogled na svijet, transakcijski, Hrvatska je bila na strani rizika, pogibelji, hrabrosti.

A sada još nešto o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu. Ići u Drugi svjetski rat kao Hrvat ’41. i ’42. bio je čin nevjerojatne hrabrosti, avanturizma, naprosto nečega što je teško opisati riječima i slovima, nešto što nema grafičku formu. Hrvati nisu bili proganjani na način na koji su bili proganjani Židovi i Srbi. Dva dana od danas, 24. lipnja, već je osnovan logor, odnosno stratište u Jadovnom, koje je nakon dva mjeseca zatvoreno, a u kojem je ubijeno deset tisuća, neka je ubijeno pet tisuća, uglavnom Srba, civila, Židova. Da bi se logor nakon toga zatvorio. Što je čudno? S ustankom se i previše čekalo u to vrijeme. To su neshvatljive stvari. Koji mozgovi su to osmišljali? U takvoj situaciji biti Hrvat, uživati relativan komfor naspram Židova i Srba u toj državi i ustati na oružje, ovdje, ali posebno u hrvatskom majci Dalmaciji, svi ti odredi, Splitski, Omiški, Trogirski, Sinjski, sve te brigade, ta Deveta divizija Vicka Krstulovića i ostalih heroja, Osmi dalmatinski korpus, u kojem se borilo pedeset tisuća boraca.

I nisu Istra i Primorje oslobođeni samo deklaracijom, grafikom i kurzivom odluka ZAVNOH-a, nego hrvatskim oružjem dalmatinskih partizana koji su ušli u Rijeku, u Istru. Mnogi od naših didova, stričeva, ujaka, ljudi koji su imali sve za izgubiti, koji su bili Dalmatinci, Hrvati, patrioti, ne antifašisti na početku, nego samo borci za slobodu. Ne ni komunisti, naprosto borci za svoj zavičaj, za to da im se dopusti da uče hrvatski jezik u Splitu i u dijelovima koji su okupirani od Italije, koji su prodani i predani, da ih se ne terorizira, da njihove profesore kao što je bio Ćiro Gamulin, omiljeni glasoviti profesor muške „realke“ u Splitu, kvestura talijanska crnokošuljaška ne zatuče zato što je hrvatskim đacima govorio da je ovo privremena talijanska okupacija. To su heroji naših gradova, to su heroji naših srca, ulica nemaju. Zapamtite to ime, Ćiro Gamulin, nije bio komunist, bio je jelšanski hrvatski plemić.

Dakle, još jednom, istina ne bi trebala boljeti, nikako ne može vrijeđati. I meni je drago da smo se danas opet ovdje okupili na osamdesetu godišnjicu. Hrvatska može biti bolja. Hrvatska je jedna uređena stabilna država, ipak. Ovdje je cijeli državni vrh, ovdje su i ranije dolazili svi predsjednici, ja kao premijer, dolazili su i ministri iz ove vlade, svih ovih godina netko je dolazio. Dakle, ovo nikada nije bilo nekakvo ružno pače, ali sada je možda istaknuto, možda sjaji u svoj svojoj snazi i privlačnosti. Na povijest ćemo gledati različito. Ima ljudi u Hrvatskoj, i to ne malo, mislim da nisu većina, ali ima ljudi koji na ovaj dan gledaju s neodobravanjem, koji ne žele ovu proslavu. To je odlika svake političke nacije. I naš Ustav je pisan za jedan vijek, tko zna što će biti za deset, dvadeset godina. Čuli smo isto tako poruke iz vladajuće stranke onog vremena da se hrvatski Ustav promjeni, to nije prošlo. Dakle, Ustav je uvijek odraz volje i prevalencije neke većine, nekog vodstva, jedne nacije, a nacija kao politička zajednica, napravo vrije, ključa i mijenja se, dok mi ovdje razgovaramo.

Dragi prijatelji, dragi Siščani i svi oni koji ste potegnuli na put iz udaljenih krajeva naše domovine, neću ovdje citirati ništa posebno, osim što ću završiti s riječima Franje Tuđmana kada je umro Vlado Janjić Capo ’91. godine, dva dana nakon ubojstva naših dečki u Borovom Selu. Tuđman je posao telegram, objavljeni telegram u knjigama naših historičara, obitelji pokojnog Vlade Janjića Cape, njegovog prijatelja, starijeg druga iz Beogradskih, manje partizanskih dana, i među ostalim riječima napisao – da je njegov put, njegov primjer, primjer nacionalnog, ljudskog  i političkog poštenja. Sjećamo se tog poštenja. Živjeli!