Govor predsjednika Republike Zorana Milanovića povodom 30. obljetnice ustrojavanja ZNG-a na stadionu u Kranjčevičevoj ulici

Majke i očevi, braćo i sestre, kćeri i sinovi palih hrvatskih vitezova. Sinovi i kćeri hrvatske narodne garde, one koja je ovdje prije trideset godina na današnji dan bila postrojena u jednom proplamsaju nade, želje, ali i straha – tog stalnog čovjekovog suputnika – u borbi za hrvatsku državu, za ostvarenje nečega o čemu se stoljećima sanjalo, manje ili više, pa se zaboravljalo, pa se budila nada kao uvijek u ljudskom životu i na kraju je došao taj trenutak kojeg se sjećam kao promatrač.

Nije to izgledalo kao ratna atmosfera, ni riječi prvog predsjednika, ni opći dojam, scene, izrazi lica, opća atmosfera nisu upućivali na to da su tada već neki bili na ratištu i nisu mogli biti ovdje. Da je Josip Jović već bio ubijen, da su naši dečki u Borovom Selu iz zasjede bili ubijeni. Svima koji su ovdje prije točno trideset godina bili, a danas ih ovdje ima među nama, i svima koji nisu mogli biti zato što su bili negdje u borbi, tamo gdje se gradila hrvatska država, i njima pozdrav. I njima veliko hvala.

Hrvatska država i hrvatsko ime je, kao što su nas učili, stvar državnog prava. Narodi postaju nacije i izbore državu ili po principu prirodnog prava ili po principu državnog prava. A to hrvatsko državno pravo o kojemu govori i hrvatski Ustav – a vi ste ti koji ga štite kao i hrvatske granice – to državno pravo imali smo, pa su nam ga uzimali, pa smo ga vraćali, pa je živjelo kroz pjesmu, kroz tradiciju, kroz knjigu, kroz zapise, kroz imena i slavne putove naših velikaša koji su ginuli za svoju zemlju, katkad i u tuđini, i ginuli da bi se drugi mogli graditi i razvijati.

U turskim ratovima borili smo se za sebe i za cijelu Europu. Ta često ponavljana izreka – da smo bili predziđe kršćanstva – da, bili smo i predziđe razvoja i napretka tog zapadnog svijeta kojem sada konačno pripadamo nakon toliko stoljeća lutanja i potrage samih sebe i vlastitog identiteta. Konačno smo tamo gdje pripadamo. Na zapadu. Mi smo zapadna zemlja i uglavnom zapadno društvo. Naši kneževi i velikaši, trogirski plemići, Berislavići, Babonići, knezovi Blagajski od Sane, sve su to ljudi koji su u 16. stoljeću polagali svoj život, gubili svoju imovinu, svoju lozu, hrvatsku lozu da bi se u Beču u jednom trenutku mogla piti kava. Nikola Šubić Zrinski. Da u Beču ne bi bili osvajači.

Sve je to cijena koju je hrvatski narod – i njegovi najodličniji sinovi – morao platiti da bi na kraju, jednoga dana uopće imao pravo reći da ima pravo na svoju državu. Dvjesto godina nakon toga mi smo se u raznoraznim napoleonskim ratovima, u viškim pomorskim bitkama ustvari samo borili da bismo između dva gospodara, dva zla, izabrali ono manje. U Prvom svjetskom ratu, također. Hrvatske kosti su na padinama Karpata, u Galiciji, na Bugu, prema Litvi, svugdje tamo gdje Hrvatima nije bilo mjesto. I u Drugom svjetskom ratu.

Konačno, u ovoj državi svoji smo na svome i razumijemo se bolje nego ikada. Zablude, greške i zločine svojih djedova trebamo polako početi zaboravljati. Mi za njih nismo odgovorni. Ova hrvatska generacija zna bolje. I zahvaljujući ljudima kao što ste vi i kao što su oni prije vas, i ostvarili ste bolje. Nas često i ne razumiju. Svatko misli da je poseban, svaka majka, svaki otac za svoje dijete želi vjerovati i govori da je poseban. Istina je nešto drukčija. Svi smo mi uglavnom nekakav prosjek i to je dobro.

Međutim, kao nacija, kao ljudi koji slijede svoj politički put, zajedničku misiju, nekakav zajednički cilj, mi jesmo drukčiji. Naš put nije prošla niti jedna sadašnja članica Europske unije. To je naše bogatstvo, to je naš teret s kojim se katkad teško nosimo, ali nakon toliko godina treba konačno reći da, ponovit ću još jednom, za zablude i greške svojih djedova Hrvati ne trebaju i više neće odgovarati. Tu priču ja smatram završenom. Ne trebamo se ispričavati za njihove grijehove niti za njihove zablude.

Rat su iznijeli mali ljudi. Ovdje na početku, kao u svakom velikom poduhvatu bilo je malo dobrih i malo pravih ljudi. Do kraja ’91. to su bile samo tisuće mladića i nešto djevojaka iz malih gradova, iz malenog mjesta srca moga, Spomenka, Brača, Imotskoga. U bojni za specijalne namjene Zrinski i kasnije Gardijskom zdrugu od sedamdeset i pet poginulih, sedam ili osam je momaka iz Duvna, iz Tomislavgrada. To su naša braća i sestre iz Bosne i Hercegovine, kojima također dugujemo mnogo, dug srca i dug časti prema njima. Oni su također utkali svoju mladost, svoju sigurnost, svoju budućnost u Hrvatsku, jednako kao i djeca iz velikih gradova. I više. Razmjerno gledajući i više.

Sretan vam Dan hrvatskih Oružanih snaga! Hrvatska vojska, hrvatska narodna garda je omogućila da se hrvatski san i hrvatsko ime konačno ostvari u punoj neovisnosti. Ne u državnosti jer naša državnost je naše državno pravo koje je staro stoljećima, ono se naprosto – dok nije došla ova generacija hrvatskih ljudi – nije uspjela materijalizirati kao neovisnost. Hrvatska je konačno neovisna, samostalna. Hrvati konačno mogu, kao što su i Židovi, prestali govoriti – vidimo se dogodine u Jeruzalemu. Mi smo svoj Jeruzalem konačno našli. Imamo svoju državu, u njoj smo sretni i zadovoljni.

Hrvatski vojnici, hrvatski građani, dragi prijatelji, dragi gosti neka nam dovijeka živi Hrvatska! Može biti mirna, čuva je Hrvatska vojska. Živjeli!